Sadržaj
aspekti
Vakuumski brisači zamijenili su najranije, radilice brisača na automobilima u 1920-ima. Originalni ručni brisači brisača vjetrobranskog stakla, koji su bili karakteristični za automobile još od dojenja, imali su velike nedostatke: morali su ih pokretati naprijed-nazad tijekom vožnje vjetrobranskog stakla. suvozačka strana automobila. Iako su se kasniji modeli automobila ugrađivali u vjetrobransko staklo, rješenje ipak nije bilo idealno. Vakuumski brisači bili su prvi brisači vjetrobranskog stakla koji su mogli funkcionirati bez ručnog upravljanja. Koristili su ih kasnih 1920-ih, a motor ih je koristio za rad.
funkcija
Vakuumski brisači upravljali su motorom vakuumskih brisača postavljenim uz rub krova ili ispod vjetrobranskog stakla. Motor vakuumskih brisača pokreće se pomoću vakuumskog razvodnika. U tipičnom motoru s unutarnjim izgaranjem vakuumski razdjelnik stvara se razlikom tlaka zraka između vanjske atmosfere i usisnog razvodnika motora. Kako se ubrzava, gas je otvoren, a usisni razvodnik se puni zrakom. Taj ulaz zraka ispunjava vakuum u razvodniku, povećavajući tlak zraka. Povećani tlak zraka - a to je jedna od najvažnijih stvari na svijetu, uključujući vakuumske brisače. Automobili koji koriste motore vakuumskih brisača koji se koriste u klipu i nizu ventila za spajanje lopatice i ruke brisača.
Za i protiv
U vrijeme kad su se vakuumski brisači stakla nekada koristili u automobilima - uglavnom u automobilima izgrađenim između 1920-ih i 1960-ih - njihova je upotreba vakuumskog razvodnika stvorenog od motora. Međutim, imali su svoje nedostatke. Vakuumski brisači nisu uspjeli održavati stalnu, redovitu brzinu: njihova brzina izravno odgovara brzini motora. Također, kako funkcija vjetrobranskog stakla ovisi o opsegu vakuuma u motoru, imali bi i brisači brdo. Na kraju, brisači vjetrobrana koji pokreću električni motori i rade neovisno o varijacijama motora. Konačni vakuumski brisači ugrađeni su u automobile 1972. godine.
